Koliko puta si čuo, ili možda i sam izgovorio: “Počeću kad bude pravi trenutak”? “Krenuću kad se sve poklopi.” Ali, da li se taj savršeni trenutak ikada stvarno pojavi? Ili je to samo iluzija koja nam pruža izgovor da ništa ne preduzmemo?
I tu dolazi jedna zamka – čekamo taj savršeni trenutak kao da će on magično rešiti sve naše probleme, kao da će nas pokrenuti iznenada, kad sve zvezde budu u idealnom položaju. I tako prolaze dani, meseci, godine… i mi i dalje čekamo. Čekamo vreme kad ćemo imati više novca, više samopouzdanja, više znanja, više… svega. I tako čekanjem propuštamo ono što već imamo – sadašnji trenutak.
Ironično pomalo, zar ne? Sve vreme jurimo za nekim imaginarnim “pravim trenutkom”, kao da će on biti ključ sreće i uspeha. Kao da će, kada on dođe, sve odjednom postati lakše, lepše, savršenije. A realnost je malkice drugačija – savršen trenutak nikada ne dolazi. Ako čekaš da se sve savršeno poklopi, nikada nećeš krenuti. Jer istina je, uvek će biti neka prepreka, neki razlog, nešto što može biti “bolje”.
Zato postavljam pitanje: zašto stalno čekamo? Da li je to zapravo samo strah da zakoračimo u nepoznato? Ili je to možda lenjost koja se maskirala u “mudru” odluku? Ili je sve to skupa – strah, lenjost, i ona lažna nada da je sutra to neko čarobno vreme kad će sve biti lakše?
Satirično je kako smo ubeđeni da je pravi trenutak neka mistična pojava, neki savršeni momenat kada ćemo se probuditi i reći: “E, sada sam spreman!” Kao da nam život duguje neko veliko otkrovenje, umesto da shvatimo da se pravi trenutak gradi sada, sa onim što imamo.
Zapravo, ironično je da svi jurimo za budućnošću, a život se dešava upravo sada. Sve ono što čekaš da uradiš, sve ono što planiraš, sva tvoja snaga i sposobnost – sve je već tu. Samo treba da prestaneš da čekaš i počneš da deluješ.
Zato, sledeći put kad se uhvatiš kako kažeš: “Čekam pravi trenutak,” seti se – pravi trenutak ne postoji. Postoji samo ono što odlučiš da uradiš sada…
Da li možda nešto čekaš, btw?
Odgovori