Nekad mi se činilo da je sreća krajnji cilj. Da je radost ono što treba stalno da osećam, kao neka nagrada za sav trud i cimanje, kao neki dokaz da sam nešto postigao. Ali onda ipak shvatiš – sreća je trenutak, emocija koja dođe i prođe. I to je sasvim u redu.
Jer, prava transformacija se ne dešava dok skačeš od radosti. Dešava se kad sediš sa svojim bolom i gledaš ga pravo u oči.
Bol nije neprijatelj. Bol je učitelj. Dok sreća može da te uspava i ušuška, bol te budi. Tera te da pogledaš ispod površine. Da vidiš pukotine u svom oklopu i da zaviriš u mesta koja su dugo bila zaključana.
I nije lako. Bol te natera da preispitaš ko si stvarno, šta hoćeš, šta te povređuje, koje granice ne postavljaš i zbog čega. Ali ako mu dozvoliš, bol će ti pokazati put. On te ne slama, već te oblikuje – ali samo ako mu daš šansu.
Ljudi danas beže od bola. Prekrivaju ga lažnim osmesima na svojim fotkama po društvenim mrežama, površnim i dosadnim razgovorima i instant rešenjima. Govore sebi i drugima: “Samo pozitivne vibracije, matori…” Kao da će ignorisanjem problema taj isti nestati. A neće. Biće tu, u uglu tvog uma, sve dok ga ne pogledaš i kažeš: “Dobro, šta je to što želiš da mi kažeš?”
Bol nije kazna. On je signal. Pokazuje ti gde si pukao i gde treba da zaceliš. Ne gura te u ponor, već ti pruža kartu da iz njega izađeš.
I zato – ako osećaš bol, nemoj bežati od njega. Ne ućutkuj ga. Sedi s njim. Slušaj ga. Pitaj se:
Koje potrebe nisam zadovoljio?
Koje granice sam prekršio?
Šta je to u meni što još uvek traži pažnju i ljubav?
Nemoj da gledaš na bol kao na neprijatelja. Gledaj ga kao vodiča, jednu vrstu kompasa. Jer, tek kada prihvatiš svoj bol, možeš da razumeš druge ljude, njihova osećanja i borbe koje oni vode. A bez toga, sve (p)ostaje površno – i odnosi, i razgovori, i život…
Ne, prava snaga nije u tome da stalno budeš srećan. Prava snaga je u tome da možeš da sediš sam sa svojim bolom, da ga slušaš i naučiš nešto iz njega.
Jer tek kad prestaneš da bežiš, možeš stvarno da počneš da živiš…
Odgovori